Kripta Katedrale

Kapela sv. Ivana Pavla II.

Prema zamisli akademkinje Marije Ujević Galetović, kripta ispod središnje lađe uređena je 2013. kao kapela sv. Ivana Pavla II., utemeljitelja Požeške biskupije. U središte toga prostora postavljen je njegov lik u veličini višoj od naravne i izliven u bronci, a djelo je to spomenute kiparice Ujević Galetović. U pročelnome središnjem luku oltar je u sivome kamenu, izradio ga je Ivan Nestić, a svijećnjaci na oltaru djelo su Petra Barišića, kao i relikvijar u obliku zemaljske kugle smješten na zidu iza oltara u kojem su položene Svečeve moći, dar kardinala Stanisława Dziwisza, dugogodišnjega Papina tajnika. Sam zid urešen je mozaikom nebeskoga svoda u plavo tirkiznoj boji slikara Vatroslava Kuliša. Pored oltara nalaze se drvena sedilija koja je izradio akademik Šime Vulas. Na pročelnome zidu u biskupskome ukopnom prostoru kripte nalazi se reljef Isusovo uskrsnuće kiparice Ujević Galetović izliven u bronci, a pored njega dva kamena svijećnjaka. Na glavni katedralni ulaz postavljena su 2016. nova brončana Nebeska vrata, također djelo kiparice Ujević Galetović, a na ulaz Kapele Mlade nedjelje postavljaju se 2017. brončana Biskupijska vrata, koja podsjećaju na uspostavu Požeške biskupije i ređenje njezina prvoga biskupa. Tako je požeška Katedrala postala prostorom u kojem su vrsna kasnobarokna arhitektura i namještaj dobili po suvremenim umjetninama snažan kontrapunkt koji ne poništava nego obogaćuje njezinu izvornost i daje joj novu snagu. Ona služi susretu vjere i kulture u svetim slavljima i u drugim prigodama, među kojima su i koncerti na vrlo vrijednim novim orguljama. Jedan od naših dobrih poznavatelja umjetnosti i njezine uloge u liturgijskome prostoru, prof. Tomislav Buntak, o požeškoj je Katedrali napisao: »Način kako su uključena suvremena djela u barokni okvir i ritam unutarnjeg prostora odiše promišljenošću, odmjerenošću i kvalitetom.

Svako od djela je najviše kvalitete unutar zahtjeva likovne tehnike koju koristi, a idejno, konceptualno ostvaruje kvalitetu duhovnosti. Njihov međusobni ritam i postav na pokrajnjim zidovima daje novu kvalitetu prostoru, kontrapunkte koji otvaraju novi prostor duhovnosti unutar već zadanog arhitektonskog okvira. U hrvatskim okvirima ovo je primjer izvrsne interpolacije suvremenog likovnog izraza i preuređenja tradicionalnog prostora koje je donijelo novi život i zasigurno će se osjetiti u budućem vremenu i utjecaj na razvoj kvalitetnijeg senzibiliteta zajednice prema vizualnom zamišljaju kršćanskog sakralnog prostora.«